Članovi obitelji međusobno su zavisni – što utječe na jednog člana, utječe i na ostatak obitelji; obrasci interakcije obitelji utječu na ponašanje svakog njezinog člana. Obiteljska terapija bazira se na skupu terapeutskih metoda koje se oslanjaju na efikasnost intervencije na nivou čitave obitelji. Jedinica koja se tretira jest sama obitelj te individua unutar konteksta obiteljskog sustava. U tretmanu ovisnosti u koji je uključena obitelj, osoba ovisna o opojnim drogama predstavlja podsustav unutar obitelji te se na nju gleda kao na osobu čiji simptomi imaju velik utjecaj na funkcioniranje obiteljskog sustava. Glavna odrednica obiteljske terapije unutar tretmana ovisnosti odnosi se na korištenje obiteljske snage i resursa da bi se pronašle ili razvile sposobnosti za život. Mnogobrojna istraživanja ukazuju na specifičan utjecaj ovisnosti na različite obiteljske strukture. Članovi obitelji proživljavaju napuštenost, anksioznost, strah, ljutnju, zabrinutost, sram, krivnju ili požele prekinuti sve veze s osobom koja je ovisna; roditelji su stalno usredotočeni na dijete s problemom ovisnosti; braća i sestre često se osjećaju zanemarenima, mnoge obitelji disfunkcionalne su na način da su uloge članova poremećene, nema interakcija među članovima te je jedina poveznica obitelji dijeljenje istog životnog prostora i ideja da su obitelj. Pojavom problema, usmjeravanjem na njega, obitelj se ponovno konsolidira. Važno je da je cijela obitelj uključena u tretman, da bi se lakše nosila s promjenama koje slijede i ugrožavaju dosadašnju obiteljsku strukturu. Koliko je obitelj zahvaćena problemom ovisnosti ovisi o tome koliko dugo živi s tim problemom, koliko je on uznapredovao, u kojoj su mjeri prisutni sram i tajnovitost te koje su uloge i odgovornosti člana obitelji koji ima problem s ovisnošću. Ako se problem ne tretira, članovi obitelji razvijaju destruktivna ponašanja, kao što su negiranje, olakšavanje ili pretjerana međusobna zavisnost. Ta ponašanja postaju obiteljska rutina te se stoga teže identificiraju kao faktori koji pridonose problemu. Negiranje se javlja kada članovi obitelji ne prepoznaju ili odbijaju priznati da je ovisnost ozbiljan zdravstveni, socijalni, ekonomski i emocionalni problem. Članovi obitelji skloni su negirati težinu problema, to da se problem širi na čitavu obitelj i da mu svi na neki način pridonose. Kako ovisnost postaje sve veći problem, tako i negiranje raste do onog trenutka kada problem preraste u krizu u kojoj negiranje više ne funkcionira.
Za obiteljsku terapiju karakteristično je pomicanje fokusa i krivnje s jednog člana obitelji. Radi se na podjeli odgovornosti i definiranju ciljeva koji obuhvaćaju sve članove obitelji i koji se ne baziraju isključivo na postizanju apstinencije. Obitelji se pomaže da postane svjesna svojih mogućnosti i potreba te da promijeni obrasce ponašanja koji su doveli do problema. Obitelj je vrlo često izrazito usredotočena na apstinenciju te slijedi veliko razočaranje u slučaju recidiva. Problem takvog načina rada odnosi se i na činjenicu da zahtijeva uključenost više terapeuta. Sve te okolnosti čine takvu obiteljsku terapiju izazovom i za terapeuta, i za obitelj. Važno je svakom obiteljskom sustavu pristupiti individualno, modificirati metode u skladu s mogućnostima obitelji i zahtjevima problemske situacije. Uspješnost terapije umnogome ovisi o kreativnosti, prosudbi i kooperaciji terapeuta i obitelji. Kod takvog pristupa tretmanu ovisnosti, intervencije kod recidiva baziraju se na definiranju različitih ciljeva za svakog člana obitelji, ne isključivo za ovisnika i ne isključivo apstinencije.
